krš

krš : Tip topografije, odnosno područje razvedena okoliša i drenažnog sustava (često podzemnog), formiran na vapnencu, gipsu i drugim stijenama koje se otapaju, prvenstveno disolucijom. Tipski lokalitet je u Dinaridima.

Vrbanac, 2013

krš - skup pojava koje se odnose na protjecanje voda i oblike reljefa u karbonatnim stijenama. Vode poniru i protječu kroz podzemne šupljine; na površini nastaju međusobno izolirane udubine - egzokrš, a u podzemnlju složeni sustavi šupljina - endokrš. Krš obuhvaća ne samo površinske oblike već i podzemlje; pukotinsko protjecanje voda i podzemne šupljine su temeljne specifičnosti krša. Krš je vezan za otopive stijene. Glavno značenje ima krš na karbonatnim stijenama (vapnenac, dolomit, mramor, kreda) na koje otpada gotovo 30 mil. km2 ili oko petina površine kopna. Dominantno značenje ima vapnenac (CaCO3). Vode (H20) koje sadrže ugljični dioksid (CO2) otapaju vapnenac u nestabilni kalcijev hidrobikarbonat [H20 + CO2 + CaCO3 →← Ca(HCO3)2]. Razumljivo je da tim okršavanjem (v.) vapnenaca, koji sadrže i do 99,5% kalcijeva karbonata (CaCO3), ostaje neznatno trošina, prevladava “kameni kraj” – goli krš. Izmjena u sastavu vapnenaca modificira krški proces, te na laporastim vapnencima (v.) ostaje rahli pokrov; u modeliranju reljefa na tim stijenama kombiniraju se spiranje padina, površinsko otjecanje, otapanje i poniranje – imamo složeni fluviokrš. Do analognih izmjena dolazi na dolomitu, koji se drobi u pržinu ili fini pijesak. Reljef na dolomitima je raznolik s obzirom na razlike u sastavu i ekološke uvjete (v. dolomit – stijena). I krš u kredi (v.) redovito je prekriven tlom i obrastao kalcikolnom vegetacijom; plitke izolirane udubine su kombinirane s oblicima spiranja; ima osobine fluviokrša. Krške pojave u sadri vezane su za ispiranja i ulijeganja duž pukotina (geološke orgulje, v.), spilje mogu biti znatnih dimenzija. U soli su još intenzivnija ispiranja duž pukotina, i time su uvjetovana ulijeganja pokrova. Klastokrš je zvučan termin za neke krške pojave na klastičnim stijenama (konglomeratima, brečama, pješčenjacima, pra poru i dr.), što je uvjetovano otapanjem vapnenačkog cementa i sufozijskim transportom materijala. Prevladava stanovište da ove oblike treba smatrati pseudokršom. U pseudokrš uvrštavamo kršolike pojave u tokovima lave (šupljine, uvjetovane plinovima), na eruptivnim stijenama i sl. Ovamo spada i kriokrš, tj. gibanje vode i oblici re ljefa uvjetovani slojem mrzlote ili permafrosta, te naizmjeničnim zamržnjavanjem i odmržnjavanjem. Permafrost zadržava procjeđivanje i uvjetuje sufozijski transport, a zamržnjavanjem i odmržnjavanjem dolazi do površinskog drobljenja stijena i gibanja blokova. Termin “termokrš” za te periglacijalne oblike nije prihvaćen, jer vodi u zabunu; navikli smo da pritom mislimo na više temperature. G. A. Maksimovič uvodi (1963) termin “hidrotermokarst” za krške pojave oko termalnih vrela. Sve navedene pseudokrš ke pojave se bitno razlikuju od procesa na karbonatnim sti jenama, gdje otapanje i pukotinsko protjecanje voda uvjetuju kameno, krško površje; ne pripadaju kršu. Duboki krš je razvijen u debeloj seriji karbonatnih stijena; za duboki k. su karakteristične jame. U dubokom kršu se izuzetno dopire do freatske zone. Plitki krš je razvijen u tanjoj seriji karbonatnih stijena, te mnoge krške udubine dopiru do freatske zone. Karakteriziraju ga spilje, nad kojima se urušavaju pokrovi. Zajaženi krš je razvijen u karbonatnim stijenama koje su utonule u nepropusne stijene; nije uvjerljivo definiran. Osamljeni krš je u karbonatnim stijenama koje su izolirane u nepropusnoj okolici. Pokriveni krš je pokriven alogenim nanosima, a krška topografija se djelomično odražava u trošnom pokrovu (provalije i sl.). Subkutani krš se razvija pod pokrovom tla. Dobro je izražen krški reljef; pokrov tla utječe, odnosno ubrzava korozijski proces (v. korozija) i koncentrira ga s obzirom na pukotine u podlozi i vlagu u tlu. Korozija se vrši plošno i oblici se ističu glatkoćom ploha (v. plošna korozija). Boginjavi krš je karakteriziran mnogobrojnim i relativno plitkim ponikvama, koje su nastale pod pokrovom nanosa i tla, a u reljefu ostaju kao naslijeđe i poslije spiranja trošnog pokrova. Ekshumirani krš je otkriven spiranjem ili umjetnim odstranjenjem sloja naplavina, tla ili transgresijskog pokrova; u posljednjem slučaju su otkriveni oblici paleokrša. Podzemni krš (A. Penck, 1924) je razvijen ispod stratigrafskog pokrova, kroz koji se procjeđuje agresivna voda (v.); nije bio na površini. “Fosilni krš” je prekriven nepropusnim pokrovom; ne odrazuje se u reljefu i cirkuliranju vode, te nema razloga da se taj “fosilizirani” k. izdvaja. Akumulirani krš se u podzemlju razvijao dalje, iako je proces na površini prekinut taložinama mlađe transgresije ili nanosom nepropusnog pokrova. Dubinski krš – krš u podzemlju krajeva koji nisu krški i konstatira se bušenjem ili rudarskim radovima. Umrtvljeni krš, nazivaju ga i “aridni krš”; prestao se razvijati zbog nastupa aridne klime; tome doprinose i otporne kore koje u tim klimama prekriju stijene. u izgledu ponikvastog krša dominiraju ponikve. Postojala je tendencija da se tako okarakterizira krš umje renih širina, posebno dinarski. Ponikava ima i u vlažnim i toplim klimama: “cocpit country” (v.) na Jamajci. Za opći izgled Dinarskog krša izolirane glavice su vjerojatno značajnije od ponikava – krš glavica. “Stožasti krš” je okarakteriziran izoliranim glavicama, stošcima (na Javi: Gunung Sevu = tisuću bregova). Postoji ten dencija da se genetski veže za toplu i vlažnu klimu, tj. krajeve jače rubne korozije (v.). Krš kukova karakteriziraju i do 100 m visoki kukovi (“mogote” na Kubi). Karakterističan je za tople i vlažne klime. Uz rubnu koroziju, koja je izdvojila kukove, izgleda da njihovu očuvanju pridonose otporne konkrecijske kore koje ih prekrivaju. Pejzaž kukova je česta pojava na dolomitima. Šumoviti krš je pokriven šumskom vegetacijom, u kojoj je dobro zastupljen i pokrov korozijski aktivnog tla. Ogoljeni krš, u kojemu naslijeđeni oblici (glatke plohe, korozijske cijevi, prsteni, kotlaste kamenice,gljivasti blokovi, mosni oblici i sl.) ukazuju na nedavno postojanje pokrova tla, odnosno vegetacije. Krš s ogradama je pejzaž golog ili ogoljenog krša, na kojemu se ističu suhozidinama obzidane ograde s regeneriranom vegetacijom; to je karakterističan pejzaž primorskog pojasa Dinarskog krša. Kamenjara (f), na rodni izraz, populariziran od botaničara, za kamene površine bez vegetacije. termini: visokoplaninski krš, subarktički krš: nivalni krš i glacijalni krš nisu dovoljno specificirani i razlučeni. Odnose se na krajeve u kojima niske temperature pogoduju agresivnosti voda, tj. koroziji (v.). Dugo otapanje snijega i leda dalji je element koji treba uzeti u obzir. Zamržnjavanje vode širi pukotine i drobi stijene, te prevladava kameniti pejzaž; time se povećavaju izložene plohe, što pogoduje koroziji. Led vrši i mehaničko trošenje stijena, a posebno su važni oblici glacijalnog modeliranja, naslijeđeni iz pleistocenske oledbe.

Roglić, 1973